-Idem da ih potražim…- rekla je Mel, osvrćući se oko sebe, da bi bila sigurna da je u pravoj sobi. I sigurno se sada nalazila u antreu. -Ovde sam ih ostavila…Čekaj… Možda su…- rekla je pokušavši da otvori vrata. Mislila je da su možda uspeli da ih otvore i da su izašli, jer je Natali trebalo malo vazduha. -C… Nisu…- Shvatila je kad se vrata nisu ni pomerila, kao ni prvi put. Polako se, nervoznim korakom, unazad, odšunjala do ogledala. Namestila je crne šiške u stranu, kao i obično, pritegnula kike i razmišljala je kako da se ošiša i ofarba kad izadju. Trenutno je imala dugačku ravnu kosu, vezanu u dva repa, jedan crne, a drugi plave, kao što joj je prirodno. Imala je kratke šiške, ofarbane u crno, a teme joj je bilo plavo, sa malom crnom šarom munje iznad levog uha. -Pih, možda crno-roze sledeći put?- zapitala se, skrenuvši pogled u stranu, u pravcu kuhinje. -Pa… Sad ne moram da se žurim, nema Natali…. Kad bolje razmislim, zašto li ih uopšte nema? Ma… Sigurno su nešto čuli, pa su se uplašili i razbežali… Nadam se da nisu toliko glupi, da ne ostanu zajedno…- rekla je, gledavši u onu staru fotelju od pre, iz koje je sada virio samo jedan feder.-Č-čekaj! Zar nije bilo tri?! Š-šta se ovde događa?!- viknula je uspaničeno.-Ljudi! Mark! Natali!- viknula je u nadi da će je čuti, ali se ništa nije čulo-Ant…onio…-rekla je, gubivši nadu. -Možda da se malo osvežim…- odšetala je do česme, ali, ništa nije izlazilo, samo se čuo neki čudan zvuk, kao da voda kaplje. Pomislila je da možda nešto nije u redu sa cevima, ispod česme, pa je otvorila mali ormarić ispod sudopere, da bi bila užasnuta sa time što je videla. -K-k-krv?- rekla je, uplašeno. Ruke su joj se tresle i cvokotala je, plašeći se da je crvena tečnost koja kaplje sa cevi česme krv. Duboko je udahnula i, čim se malo smirila, stavila je prst pod mlaz crvene tečnosti, koja više nije kapljala, već lila. Crveni prst je prinela ustima, i polizala ga.-Da, to je… Krv…- prepoznala je po tome što je, kad je bila mala, a isekla se, uvek polizala prst. Ustala je, zatvorila ormar i krenula iz sobe nazad u antre. Kad je načinila dva koraka, okrenula se i videla baricu krvi, oko ormarića ispod sudopere. Udahnula je i zatvorila oči, pokušavajući da ostane hrabra. Izašla je, nadajući se da neće morati da se vraća.

Sledeća soba je bila toalet. Vrlo mala prostorija, samo WC-šolja i lavabo. -Hm… Možda se ljudi ovde nisu kupali?- šalila se na račun prošlih vlasnika kuće, ne znajući da ih poznaje. -Da li ovde česma radi?- i uradila je isto što je i u kuhinji, ali ovaj put se ništa nije dogodilo. Nije bilo vode, ali nije bilo ni krvi. Skrenula je pogled ka WC-šolji.-Pa… Nisam toliko radoznala…- I krenula je napolje, ka sledećoj sobi, ali, čim je otvorila vrata i provirila glavom, videla je da su se vrata sobe preko puta kuhinje zatvorila. -Sigurno su oni!- uzviknula je srećno, i potrčala ka vratima. Ali, kad ih je otvorila, nikoga nije bilo. -K-kako? V-videla sam da su se zatvorila! A n-nema gde da se ode odavde… Kako?- I preplašeno je rekla, krećući se unazad. Okrenula se na peti i potrčala ka stepenicama, nije htela da bude na ovom spratu. Ni u ovoj kući. Samo je htela da nađe svoje prijatelje i da zajedno odu iz ovog košmara.

Kako se popela uz stepenice, uletela je u prvu prostoriju koju je našla. To je bilo nešto poput spavaće sobe – bračni krevet i noćni stočić. Sa druge strane sobe su se nalazila mala vrata, malo veća od psećih vratanca, ali istog modela. Pored njih je, licem okrenut ka zidu, sklipčano ležao Mark. Melisa je prvo razmišljala da li je uopšte živ, ali kad mu je prišla, videla je da se trese, a mrtva osoba to ne bi mogla da uradi. -M-Mark!- uzviknula je srećno što ga je našla. On se brzo okrenuo, i uplašeno otpuzao do ćoška sobe, gde se sklupčao od straha. Nije uspeo da prepozna Mel. -N-nemoj da me povrediš! M-molim te! Mol-molim te d-da me ne pov-vrediš!- -M-Mark? Zar me ne prepoznaješ? To sam ja, Melisa Kastrenjik! Kastrenjikova! Mel! K-kako me ne znaš? Idemo u isti razred, prvi srednje… Mark…- -N-ne prepoznajem te… Znači… Zovem se Mark?- -Ne znaš kako se zoveš? Da li se to ti šališ samnom?… To je ista šala koju sam ja probala na nastavnici… Nije tada upalila… Pa neće ni sada!- Mark je samo čučao u ćošku sobe i začuđeno gledao u Melisu. Nije se sećao šale na nastavnici, ni u koju školu ide, kako je došao ovde, ko je Melisa Kastrenjik. Ni ko je on sam. -S-sigurno se makar sećaš kad si se ono sapleo u trećem osnovne! Niko ti nije dozvolio da to zaboraviš dve godine!- Mark je samo užno pogledao u Mel i odmahnuo glavom. -Ne sećam se… Ničega se ne sećam! Samo d-da me je neko čudovište napalo i…- -Čudovište?- -Da… Odjednom je skočilo ispred mene, neke pegave devojke sa dugom ravnom crnom kosom koja je histerično plakala i udarala rukama po nekom visokom dečku sa zelenim očima vičući nešto kao-Ne, moramo da idemo! Biće prekasno! Brzo!-… Činilo mi se da se ni taj tip nije ničega sećao, ali devojka sigurno jeste… Onda je došao taj stvor i napao nas. Prvo je napao devojku, ali ju je onaj dečko- -Ona se zove Natali Dženkins, a on Antonio Viouci, i oni su ti prijatelji- -Stvarno? Epa Antonio ju je zaštitio. Stao je ispred nje i primio udarac. Čini mi se da ga je jako povredilo… Pao je i ja sam otrčao da mu pomognem, ali je devojka viknula da bežim, da odem po neku Mel, koja si ti…- -Da…- I ja nisam hteo i ona me je besno pogledala i čudovište me je bacilo uz stepenice, pa sam krenuo natrag, a Natali je uzviknula da ne dolazim, ali nisam hteo da je slušam, ali me je nešto guralo gore, poput nekog nevidljivog stvora. Stavilo mi je ruku preko usta… Makar se nadam da je ruka… I nisam mogao da dišem… Odvuklo me je ovde i ostavilo… Nisam mogao da se pomeram neko vreme i… Pa… i dalje ne mogu… Mogu malo, ali ne dovoljno… Mnogo sam žedan, da li bi mogla da mi doneseš malo vode, ima toalet u prizemlju.- -Ali… Česma ne radi u prizemlju… A iz kuhinjske sudopere izlazi…- I tu je stala. Nije htela da ga i dalje plaši, pošto se do sada tresao dok je sve govorio. -Šta?- -Ništa… Ništa nije izlazilo iz česme…- -Ali izlazilo je kad sam ja bio dole… I Anti je pio vode samnom- -Kako se sećaš njegovog nadimka?- -Ne znam, ali mi se sećanje polako vraća…- -T-to je dobro! Idem dole, da vidim da li i… Čekaj… Kad ste ti Anti stigli da pijete vode? Ako vas je taj stvor napao? I ako si bio ovde? Ja sam u kuhinji bila čitavih 10 sekundi? Bila bih manje, ali sam stala u polomljeni tanjir…- -Govorim istinu! I za sve to vreme sam i pokušavao da polomim prozor!- -To bi objasnilo polomljenu vazu…- -N-ne… Pokušao sam da ga polomim sa nečime sličnim maču… Kao sekira… Niko nije dirao nikakvu vazu…- -Bila je polomljena kad sam se vratila iz sobe!… Nešto se čudno dešava ovde! Idem da vidim šta je sa česmom, pa se vraćam, nadam se sa vodom…- I stavila mu je ruku na čelo, da vidi da li ima temperaturu, jer se tako ponašao, tresao se, teško je disao i bio je bled u licu. -Nemaš temperaturu… Odmah se vraćam, budi tu!- -Okej…- I ustala je, okrenula se na peti i brzim korakom otišla u prizemlje.

Kad je stigla u antre, na podu je videla mrlju krvi. -Nadam se da je Anti dobro…- rekla je pažljivo je posmatrajući. Razmišljala je da je čudovište brzo napalo Natali, nakon što je Anti pao, ali ima samo njegovih otisaka… Samo njegove krvi. Otišla je do toaleta, pustila česmu da teče, ali ništa nije izlazilo, samo je ponovo čula onaj strašan zvuk kapljanja, kao i u kuhinji, pa ju je brzo zatvorila. Sela je na pod, razmišljala šta će dalje da radi, ali joj ništa nije palo na pamet… Pogledala je u lavabo, i pitala se šta prouzrokuje krv da teče iz česme, ali, to naravno nije uspela da otkrije. -Izgleda da će Mark ostati žedan…- i skrenula je pogled ka WC-šolji. -Pa… I to je voda.-našalila se Mel, pitajući se zašto li su uopšte poslišali Metjua da dođu ovamo. -E… Metju… Nadam se da ste vi bolje prošli kad ste bili ovde dva sata pre nas…-