-Fju…- Mel je rekla kako je ustajala. -Idem do Marka…- I izašla je iz toaleta, da bi ponovo čula zvuke iz iste sobe kao i pre, ali nakon Markove priče o čudovištu, nije bila sigurna da li želi da uđe. -Možda će me napasti… Bolje da odem do Marka, on je gore nezaštićen… Ali… Šta ako je to Antonio, ili možda Nata?… Moram da vidim, pa ću da bežim ako je Stvor…- Duboko je udahnula, ali se previše plašila kako bi ušla. Ruke su joj se tresle, vilica joj je drhtala i kolena su joj klecala. -Ne želim da uđem… Ali želim… Da li to upšte ima smisla?- Pitala se, ali se tada setila da je to vec negde čula.-Ah… Da, o tome mora da je Natali pričala pre ulaska ovde… Ne želi da uđe, jer se plaši, ali mora, jer zna da postoji šansa da će se nešto loše desiti, ako ne uđe… Ali… U mom primeru, ako ne uđem, mogu da ostavim Antija ili nju da umru, a u njenom… Ne znam, kako je to bilo u njenom primeru… Uf… Okej, ulazim na tri. Jedan… Dva… Tr-Dva i po…- Duboko je udahnula i zatvorila oči-Tri!- i utrčala je, zamalo razvalivši vrata silom kojom ih je otvorila. Na njenu sreću, nije bilo nikakvog čudovišta. Makar ne vidljivog. Ispred nje je na krevetu ležao njen zelenooki drug, rame mu je bilo prekriveno krvlju. Prišla mu je, pogledala ga, i videla potpuno drugačiji prizor nego sa Markom. Anti se nije tresao, uopšte se nije tresao, nije ni disao. -An…Anti!- uspaničeno je uzviknula.-M-molim te mi reci da dišeš!- Ali nije bilo nikakvog odgovora, pa je pokušala da mu da veštačko disanje, ali nakon više pokušaja, videlo se da ništa ne radi. Antonio je bio mrtav. -Anti! Anti ne ostavljaj nas! Misli na mene, Marka, Natali! Nećemo preživeti bez tebe! Nas dvoje ne umemo sa Natali… Molim te! Slušaj me, Antonio Viouci! Ne… Ne ostavljaj nas…- vikala je na njegovo telo sa suzama u očima. Ustala je, da ode po Marka. Nije htela da i njega izgubi. Okrenula se ka vratima, na peti, kao što je imala naviku, ali se sad okrećući srušila na pod, i krenula da plače. Poed njenog jecanja se čuo muški glas. Ne baš toliko muški, već glas dečaka koji je bio u pubertetu i mutirao.

- Zašto plačeš Belleza?(*lepoto-Španski)- I ona se okrenula, iznenađena, jer nije očekivala da će više ikada čuti njegov glas. Ispred nje se nalazio Antonio.

-Viouci! Ali kako?!- rekla je gledajući u njega svojim svetlo plavim očima, ne verovaći da se on nalazi ispred nje.

-Šta kako, Kastrenjikova?- upitao ju je začiđen njenim pitanjem.

-Z-zar nisi mrtav?!… Ležao si tamo malopre… Nisi disao i…-rekla je, ali je tad primetila njegovo rame. -I… I nisi imao to zavijeno oko ramena!- uzviknula je, pokazivajući prstom na stau belu košulju zavijenu oko rane na ramenu.

-Šta? Ovo? To mi je Natali vezala oko ramena kad je čudovište nestalo… To je njena stara košulja. Ne znam zašto li ju je uopšte i nosila u torbi, ali se isplatilo!-

-Znači čudovište nije napalo Natu?-

-Ne, nestalo je… Ja sam mislio da je otišlo za Markom, kad je on pobegao uz stepenice…-

-Nije pobegao, neki nevidljivi stvor ga je povukao…-

-Ima smisla…- rekao je, nasmešivši joj se i zakolutavši istovremeno. Mel se na to nasmejala.

-Uvek imaš pravu šalu spremnu!- I on joj je pomogao da ustane. Kad je bila na nogama, stala je istred njega, i prvo je primetila da je za glavu i po niža od njega, što ju je podsetilo da je niska, ali je onda shvatila da je to on. Živ i ispred nje. Pa mu je skočila u zagrljaj, viknuvši -Ne znam kako si živ, ali trenutno je svet postao lepše mesto! Makar moj…- i pocrvenela je. Nije to htela da kaže, htela je da mu kaže kako joj je nedostajao, kako ne veruje da je živ, ali joj je ovo izašlo iz usta.-N-nisam tako mislila!-rekla je, izvlačivši se iz Antijevog zagrljaja-H-htela s-sam…-

-U redu je… Znam šta si mislila… Ali, bez obzira na to šta si mislila, moraš da me zagrliš!- Mel je na to zakolutala očima i zagrlila ga.

-Okej… Ali samo jedan!-

-Samo jedan abrazo(*zagrljaj-Španski) od prijatelja je dovoljan! Ustvari nije… Trebaće mi i jedan od Marka! Kad smo već na njemu, gde je Larfs?-

-Prekini više sa Španskim! I zamalo da zaboravim na njega!- rekla je udarivši se po licu – Da li slučajno imaš vode?-

-Okeeej… I da, imam četiri flašice spremne. Jedna za svakog…-

-Odlično! Brzo! Moramo da požurimo na prvi sprat! I ne želim da ostanem ovde, u prizemlju… Ne vezuju me lepa sećanja…-

-Okeeeej…-Antonio je rekao začuđeno.-A šta je sa Dženkinsovom?-

-Kao prvo, čim damo Marku vodu, krećemo da tražimo nju.-

-A kao drugo?-

-Kao drugo, prekini da nas sve zoveš po prezimenima, Viouci!-

-Važi, Kastrenjikova.- rekao joj je u šali, pa su oboje krenuli gore.-Auf…-rekao je, stavivši ruku na rame.

-Da li možeš da hodaš?-

-Ma… Mogu… Ako mogu da dobijem zagrljaj od Melise Kastrenjik, onda mogu sve…-

-Ha, ha… Sada idemo gore!- I oboje su potrčali uz stepenice, Melisa bez problema, a Anti malo teže. Mel se činilo da će je u svakoj sobi čekati neko iznenađenje, pa tako i u ovoj.

-Natali!- Čuo se srećan uzvik malog zelenookog Španca, kad je ugledao svoju drugaricu pored Marka.