-Natali? Otkud ti ovde?- Upitala ju je Melisa.

-Ušli smo zajedno, vrata su se zatvorila, ti si otišla u sobu i nisi se vratila 20 minuta, za to vreme nas je nkakvo čudovište napalo, povredilo Antonia, drugo je odvelo Marka u ovu sobu, a ovo je nestalo. Onda sam previla ranu Antiju i krenula da tražim tebe i Marka. Pa sam naišla na ovu sobu. Mislim da toliko znaš.- Natali joj je odgovorila sa osmehom. Prinela je kašiku Markovim ustima. On se i dalje tresao, ali manje, jer ga je Natali nahranila i napojila.

-Neka… Ne mogu više…- Mark je rekao drhtavim glasom. Melisa i Antonio su mogli bez problema da vide da je bio izmoren.

-Mark… Je si li dobro?- uptiao ga je Antonio. Polako se kretavši ka Natali, jer je i on bio gladan.

-G-gde si našla hranu?- Začuđeno i pomalo uplašeno ju je upitala Mel. Ali nije dobila odgovor. -Natali?… Natali?! Natali Dženkins!!! Odgovori mi!- besno je viknula, ali se Natali nije ni pomerila. Samo je praznim pogledom gledala u zid.

-N-Natali?- rekao je Anti. -Um… Da li bih mogao da dobijem malo špageta? Pošto Mark više neće, a ja nisam ni doručkovao…- Izgovorio je to najumiljatijim glasom kojim je mogao. Stvarno jeste bio gladan, a i nije očekivao da će biti zaključan u ukletoj kući sa mnogo čudovišta. Ali, bez obzira što je pokušavao da bude neodoljiv, nije uspeo. Natali je i dalje gledala u zid, ne obraćajući pažnju na bilo šta što se oko nje dešava. -Um… Natali?- Ona je ustala, ostavila tanjir sa špagetama na noćni stočić, (za kojim je Anti naravno potrčao), pa je otišla do zida u koji je gledala do malopre.

-Mora da je ovde!- rekla je opipavajući zid, kao da je nešto tražila.

-Št’ m’ra d’ bud’ ‘u? (Šta mora da bude tu?)- Antonio ju je upitao, mada ga niko nije razumeo, jer su mu usta bila puna rezanaca.

-Ne pričaj punim ustima, nije kulturno, a i niko te ne rezume.-rekla je Melisa.

-A Šta treba da se nalazi na zidu?-

-Vrata! Mala vratanca, veličine kao kučeća vrata. Imaju velikim slovima napisano: Neovlašćenima ulaz zbranjen.-

-Zar ne misliš zabranjen?

-Ne, ja… Mislim, osoba koja je to pisala je sigurno bila mala.- rekla je zbunjeno.

-Šta ti?- sumnjičavo ju je upitala Melisa.

-Šta ja?-

-Rekla si Ne, ja…!-

-Samo sam se malo zbunila…- odgovorila joj je pomalo drhtavim glasom.-T-to je s-s-samo bio l-lap-lapsu-sus.- i suze su krenule da joj se slivaju niz lice. -Nisam htela! Morala sam da napravim grešku!… M-Morala sam…-

-K’sten”k’a!(Kastrenjikova!)-Uzviknuo je Antonio, gutajući poslednju kašiku špageta. -Imaj malo saosećanja! Nije ona kriva što smo ovde!-

-Nisam ni rekla da je kriva, samo nešto krije od nas!- Antonio je otrčao do Natali i zagrlio je, da bi prestala da plače, ali se ona još više rasplakala.

-Mora da bude ovde! Uvek je…- i pogledala je na plafon-…Uvek je bilo tu! Eno ga! Ali…-

-Ali kako da se popnemo?-rekao je Mark ustavši. – Napokon mogu da ustanem. Sada kada smo taj problem rešili, zašto moramo da odemo gore?-

-Z-zato što nam t-tamo čudovišta ništa ne mogu!-

-Otkud ti to znaš?-

-Um… T-tu sam se sakrila kad sam bežala od čudovišta i…. Savršeno je mesto za skrivanje! Mala sobica sa 9 postelja! Taman da prenoćimo!-

-Što bi smo sad ulazili da prenoćimo? Ovde smo najviše sat vremena!- Upitao je Antonio, prišavši prozoru, sada samo državši Natali za ruku. K-kako da je napolju već noć?!-

-Vreme brzo prolazi kad se zabavljaš… Pa možda prolazi još brže kad bežiš za život?…- Sarkastično je rekla Melisa.-Možda je napolju samo mračno…-

-N-ne! Pogledaj! Vidiš Mesec? Nema šanse da se Mesec nalazi na nebu po podne! Možda ujutru, ali popodne ne!-

-Okeeej… Ovo je zvanično čudno…- rekao je Mark. -Zakleo bih se da je tek 2 posle podne…. A na satu mi piše da je… tek deset? Ali došli smo ovde u jedan?!-

-Meni na satu piše da je oko 5 posle podne…- Rekla je Melisa.

-Meni 1, uveče.- Dodala je Natali.

-Meni…- Rekao je Antonio, gledajući na prazan zglob.-Ja nemam sat? Ali… Imao sam ga kad sam došao?! Znam da sam ga imao! Natali me je podsetila da ga ponesem!-

-Pa… Kad si umro… Imao si sat?!- rekla je Melisa zbunjeno, pokušavajući da se seti kad ga je zatekla mrtvog.

-Kad sam umro?! Šta to treba da znači?!-

-Pa… Kad sam ušla u onu sobu, ti si ležao mrtav… Pokušavala sam sve da te vratim u život i…. Sećam se da sam ti u jednom trenutku valjda proveravala puls, na levoj ruci, ali sam prešla na desnu, jer mi je tvoj sat smetao… Valjda…-

-Ali… Imao sam puls, jer tako?!-

-N-ne…-

-Ali, ja se sećam da sam bio u sobi, sedeo sam na podu i ti si ušla i odjednom pala na pod, počevši da plačeš. Pa sam te pitao: Zašto plačeš Belleza?(*lepoto na španskom), a ti si se okrenula i začuđeno me pogledala…-

-Da… Kad sam videla da nema šanse da te vratim u život… Okrenula sam se, ali sam pala, i krenula da plačem, zato što te više nema, a onda si se odjednom pojavio iza mene živ, sa nekakvom majcom omotanom oko ramena… -

-K-kako? Ja znam da me je Natali tamo ostavila… Znam da nikad nisam umro?!-

-N-ne znam… Zašto sve pitaš mene? Natali je ta koja te je tamo ostavila!-

-Ostavila si me živog, zar ne?- Rekao je okrenuvši se ka drugarici, koju je i dalje držao za ruku.

-D-da… J-jesam…-

-Da li je ovo toliko bitna konverzacija?- Uskočio je Mark.

-DA!- svi su uzviknuli.

-Ali, da li može da sačeka nekoliko sekundi, dok saznamo kako da se popnemo gore?!-

-Pa… A da… Postavimo krevet uspravno, a stočić pored njega? Tako bi bilo kao nekakve male stepenice?- rekla je Natali.

-Okej… Ali ko može da podigne bračni krevet?-upitao je Mark.-Ja ne mogu… Ja sam i dalje iznemogao…-

-Ti ne bi mogao, ni da si bio savršeno odmoran… Ja i Antonio ćemo da ga podignemo.- rekla je Melisa.

-Da li moram?- Upitao je Antonio, poput malog deteeteta, a ne 16- ogodišnjeg dečaka.

-Da. Moramo.-

-Okeeeeej….- Odgovorio joj je smoreno. Prišli su krevetu, svako je otišao na jedan kraj, i polako, ali sigurno su ga podigli, pa okrenuli. -Neće moći da stoji… Neko će morati da ga pridržava, dok se drugi penju… Nisam ja!-

-Šta nisi ti?-

-Kad sam rekao Nisam ja, osigurao sam da ja ne moram da ga pridržavam.-

-To smo radili u trećem razredu!- Usprotivila se Melisa.

-Možda, ali i dalje važi.-

-Ne važi. Izvlačićemo slamke.- rekao je Mark.

-Gde ćemo naći slamke?-

-Ostale su mi neke grančice u džepu.-

-Odakle su ti ostale?- začuđeno je upitao Antonio.

-Kad si ti smirivao Natali, ja sam čupkao neke grančice iz dosade.-

-Zanimljiv hobi…-

-Ha ha… Ali se isplatilo!- I ispružio im je četiri grančice. Svi su izvukli jednu, ali je najkraću dobio Antonio.

-Nije fer! Ja sam rekao Nisam ja!- Antonio je uzviknuo, da bi se izvukao iz držanja kreveta.

-Izvukao si slamku! Žao nam je!- nasmejala se Natali- Samo si izrazito loše sreće u kocki! Mogla sam da pretpostavim da ćeš ti da dobiješ najkraću slamku!-

-Pa… Onda je ovo bila nameštaljka!-

-Nije, Anti, ali ako ti nešto znači, ko nema sreće u kocki, ima u ljubavi.- rekla je Natali, stegnuvši njegovu ruku malo jače, da bi ga podsetila da je još uvek drži za ruku. Na šta je Antonio samo pocrveneo.

-Ako ste završili sa ovime, Antonio mora da drži krevet.- rekla je Mel.

-Z-završili sa č-čime?-Anti ju je pitao, pocrvenevši još više.

-Ma, očigledno je da se sviđate jedno drugom, ali sada imamo bitnija posla!- Antonio je pridržao krevet dok su se svi popeli, pa je došao red i na njega. Kad je pustio krevet, on je pao.

-Ljudi?! Kako da se ja popnem?!- upitao je pomalo uspaničeno.

Čuli su se koraci. Ne ljudski, već koraci nečeg izrazito većeg i opasnijeg. Spori koraci su se promenili u brže, pa u trčanje. Antonio nije imao vremena za gubljenje, morao je da se popne za nekoliko sekundi, ili će ovaj put stvarno poginuti.

-Rápido! Ese monstruo se acerca! Melisa, dame tus manos! (*Brzo! Ono čudovište dolazi! Melisa, daj mi ruke! – na Španskom).

-Šta?!-Melisa ga je začuđeno upitala. Ona nije mogla da čuje korake, ali je videla da neka opasnost dolazi, jer je Antonio počeo da priča Španski. -Brzo, daj mi ruke!- I ispružila mu ih je. On se brzo popeo na noćni stočić, u hvtio je za ruke i brzo se nekako uvukao kroz mala vrata na plafonu, iste sekunde kad su se vrata sobe otvorila. Natali je brzo zatvorila vratanca i upalila svetla, koja su osvetlila celu sobu.

-Ovo… je savršeno!-uzviknuo je Mark.