-Ulazimo. I u tvojim snovima, Danijelsu!- Drea je rekla njenim “odbijajućim” glasom.

-Računam na to!- Metju Danijels joj je rekao namigujući. I dalje je imao nade da ga Drea neće odbiti.

-Ne!- Odgovorila mu je kolutajući očima. Nakon ovoga je izgubio svu nadu da će izaći sa njom.

-Ljudi, idemo li, ili ćemo samo da ćaskamo ovde?- namrgođeno je upitao Džejkob, nameštajući naočare na vrh nosa, kao i obično.

-Idemo, ne brini.- čuo se zanosan glas Vanje Dubrovski.

-Ahh…- Ingrid je odahnula kad ga je videla. On je bio albino, ali su ga ipak sve devojke u školi volele, neke malo više od drugih, neke manje, a neke i previše. Desilo se nekoliko puta da bi ga i napale i molile ga da se udaju za njega. A on bi se izvukao iz ovakvih situacija tako što bi ih ubeđivao da je već zaljubljen u nekog dečka, pa bi ga većinom ostavile na miru. Većinom. -Kad si ti došao ovde?-

-Sada. Čuo sam da pravite malu žurku, pa mi se činilo da bi bilo zanimljivo da dođem. Ne smeta vam što sam došao nepozvan, jel tako?-

-Naravno… Uvek si dobrodošao!!!- Ingrid je rekla sa najnormalnijim izrazom lica kojim je mogla, jer se iznutra otopila od sreće. -Ja se pomalo plašim… Da li ćeš me zaštititi, ako nas nešto napadne?- rekla je pribivši se uz njega.

-Naravno, ne brini ti ništ…- Ali nije uspeo da završi, jer se Metju ubacio.

-I ja!!! I ja ću da te zaštitim! Ne brini ti ništa, kad sam ja ovde!!!- I krenuo je da je zagrli, ali ga je ona vešto odgurnula, pribivši se još više uz Vanju.

-Okeeeeej….-Vanja je rekao, pokušavši da odgurne Ingrid od sebe kao što je ona Metjua, ali nije uspeo.-Umm… Ulazimo!- Rekao je otvorivši vrata. Kao pravi džentlmen je pustio prvo Dreu i Ingrid, pa Džejkoba i Metjua, koji bi žarko želeo da je Vanja, pa je i sam ušao. Nažalost, odmah pri ulasku, vrata su se zatvorila. Vanja je pokušao da ih otvori, ali nije uspeo. -Zaključani smo…-

-Nee!!! Ne! Ovo je kao u horor filmu moramo da izađemo što pre!!!-Metju je vikao na sav glas, pomalo histerično.-Nešto će da nas napadne! Sigurno će uskoro da se pojavi neko čudovište!!!-I skočio je na vrata, počevši da lupa pesnicama po njima. Od toga mu se glas nije dovoljno čuo, pa je krenuo da viče još jače.-Napooooljeeee!!!! Moramo da pobegnemooo!!!- Svi su pokušavali da ga smire, pa se ispred vrata pojavila velika i glasna zbrka, koju bi čuli svi iz ove kuće.-Pomozite mi!! Ako polomimo vrata možemo da pobegnemo!! Ljudiiii!!! Lju… Ljudi?- Odjednom su osetili jak i hladan povetarac, koji je došao na vrlo čudan način. Vetar je krenuo da duva unutar kuće gde su svi prozori zatvoreni, svima su kolena krenula da klecaju i počeli su da se tresu. Zatim se čuo vrisak, ali kao da je osoba koja je vrištala prošla odmah pored njih. To nije bio vrisak, to je bio povetarac koji je nagoveštavao ko će sada da dođe. -Lj-Ljudi? Šta je to?!- Metju je rekao iznenađeno, ugledavši nekakvo čudovište ispred sebe.

-Kukao si o horor filmu, a sada se zbog tebe nalazimo u jednom!- Džejkob je uzviknuo na Metjua koji se tresao pred stvorom koji se nalazio pred njim. Čudovište je bilo duplo veće od njega, imalo je dugačak vrat, bilo je neke boje poput mešavine ljudske kože i sive. Imalo je ogromne oči, bez zenica, samo beonjače. Imao je izduženu vilicu, kao kučeću, samo mnoogo veću i dužu. Ruke i noge su mu bile mišićave, podsećale su na ruke bodi bildera, a i pravilo je užasne zvuke, zbog kojih se Metju preplašio i stojao je mirno, kao da je bio paralizovan.

-M-možda je prijateljsko čudovište?- Džejkob je rekao, pošto je stvor samo stojao ispred njih i prazno gledao, kao da nije znao da su tu. -M-mislim, n-neće da nas n-napadne? Z-zar ne?- Ali nakon ove rečenice, Stvor je skočio na njega, i kako ga je držao u ustima, ostali su pokušavali da mu pomognu, dok je Metju i dalje stojao kao ukopan. Čudovište je Džejkobovu glavu držalo u čeljusti, tako da je gledao pravo u njegovo grlo iz koga se izvukao dugačak jezik, poput zmijskog. Počelo je da ga obmotava oko Džejkobove glave, i spremao se da mu smrvi lobanju. Ostali su ga udarali čime god su stigli, stolicama, vazama i samim pesnicama, ali ništa nije radilo. Izgledalo je kao da Džejkob ima još samo sekunde života, ako neko ne uradi nešto i to brzo. Metju je i dalje stajao sa strane, kao da je bio paralizovan. Posmatrao je čudovište razmišljajući zašto rukama i nogama napada sve, a ne njega, pošto mu je on bio najbliži. Tada je shvatio da je Stvor slep, i da reaguje na zvuke, pa pošto ih Metju nije pravio, čudovište nije ni znalo da je tu. Iskoristio je ovo da se odšunja što tiše, a brže može do oklopa koji je stajao iza čudovišta. Zgrabio je mač, ali je znao da nije mogao ništa sa njim, – Vanja hvataj!- uzviknuo je, bacivši mač ka Vanji, znajući da će Vanja, spretno kao i obično uhvatiti sve što leti ka njemu, baš kao i na fizičkom vaspitanju. Međutim, Stvor se brzo okrenuo i zgrabio mač u svoje ruke sa tri prsta. Ili bolje reći tri kandže i polomio ga na pola, bacivši oba dela na Metjua, ali ga nije povredio. Metju je zgrabio deo sa vrhom mača i tiho ga dodao Vanji, koji je mač zabio Stvoru u rep. Čudovište je ispustilo veliki krik, kao vanzemaljci u filmovima, kad ih ubijaju. Otvorio je čeljust i Džejkob je ispao na pod, ne pomeravši se. Stvor je nestao. Ispario je, kao da nikada nije ni bio tu, ali je ostavio užasne tragove za sobom. Na Džejkobu. Kako ga je držao u čeljusti, zubi su mu se zarili u Džejkobovu donju vilicu i teme, ali na sreću, ne previše. Ingrid je uspela da nekako zaustavi krvarenje, vezavši njenu čarapu oko njegove glave. -Da li si dobro?!-

-J-ja… Dobro sa…- odgovorio joj je, ali se onesvestio na poslednjoj reči.

-J-jeli živ?!- upitao je Vanja.

-Da… Samo je pao u nesvest…-

-Pa moramo da ga odvedemo do neke spavaće sobe i to brzo!-Drea je rekla otvorivši jedna vrata-Ne ovde, ovde je kuhinja…-

-Ovde je toalet, a ovde nije ništa…- Metju je dodao otvorivši vrata toaleta i sobe pored njega.

-Znači idemo uz stepenice, jel tako druzja mai (*prijatelji moji na Ruskom, jer je Vanja Rus).

-Da, nema gde drugde, ali ko će da ga nosi?- Ingrid mu je odgovorila.

-Ja ću.-

-I ja!- Ubacio se Metju.

-Neka… Lakše ću sam, ali hvala na ponudi…- Vanja mu je rekao, slegnuvši ramenima.

-Hmpf…- Metju je sklopio ruke na grugima i durio se, dok su svi otišli uz stepenice. Ali kada se setio šta se malopre dogodilo, otrčao je za njima da ih stigne. Nije hteo da bude sam. Niko nije želeo da bide sam. Naročito ne ovde, u ukletoj kući.

-Natali…- Metju je rekao sebi u bradu dok se peo uz stepenice. Setio se nečeg bitnog u vezi nje.